Da ti ja nešto kažem

Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...

Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere,  epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine,  a pošast je uprkos tome uzimala živote...  Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...

Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...

S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo...  A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici  nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!

U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!

Strah je  opet počeo rasti...

Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?

A ljudi su umirali...

Mjere su se pojačavale, pa ublažavale,  pa opet pojačavale...

Poštovali smo ih ili nismo.

Vjerovali smo ili nismo.

Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...

A  judi su umirali...

Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje,  a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?

„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“

„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.

Mediji  i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.

Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“  „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?

Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.

A ljudi umiru...

Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“

Kad smo kod posljedica –  govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo,  a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...

I tako prođe godina. Ukradena godina...

Insan se na sve navikne osim na strah!

Nikad nije lako biti roditelj ali u današnje vrijeme je to baš teško. Stalno se preispitujete radite li nešto dobro ili ne, kako uskladiti odgoj s vremenom u kome živimo,  itd.itd...

Jeste li se nekad upitali i  dokle ide pravo vašeg djeteta na privatnost i intimu? Treba li svoju djecu „špijunirati“ da bi smo ih zaštitili? Pa, moramo znati sve o svom djetetu kako bi smo to postigli, reći ćete! To je tačno ali postoji razlika između „nadzora“ i „špijuniranja“!

 Prije svega, pitajte dijete šta za njega znače   pojmovi intima i privatnost . Tražite da navede primjere! Recite svoje mišljenje. Uporedite.

 Pitajte ih zatim  da li su oni nekada ugrozili tuđe pravo na intimu i privatnost, posebno braća/sestre jedni drugima? Vidjećete koliko će se iskreno iznenaditi kad shvate da jesu! Oni jednostavno o tome ne razmišljaju.

 Pa kako onda bez špijuniranja saznati šta vas interesuje?

 Evo male pomoći: kada pretresate djetetove džepove, ruksak, sobu, kada prisluškujete njegove telefonske razgovore, čitate  poruke,  u djetetovom odsustvu – špijunirate!. Namjerava vam je čestita – zaštita od „nedajbože“ ali je to svejedno - špijuniranje.

 Sve to isto ili slično možete uraditi i u djetetovom prisustvu, čak s njegovom dozvolom. Kako?

 „Treba da ti operem jaknu/farmerke, hoćeš li molim te isprazniti džepove?“ Pri tome „se pravite ludi“ i gledate taj proces. Većina djece ništa ne krije i neće ni registrirati da ste prisutni i posmatrate. Oni će vaš zahtjev shvatiti doslovno kako ste rekli – roba treba na pranje i džepove treba isprazniti! Dijete koje nešto krije pokušaće se skloniti od vašeg pogleda. Samim tim saznaćete da nešto krije a šta – ne morate saznati istog trenutka. Ipak što prije načnite tu temu  i to ovako :“Znaš, kada si pokušao sakriti sadržaj svojih džepova predamnom jako si me povrijedio. Mora da smo negdje pogriješili u tvom odgoju kada imaš potrebu da nešto kriješ od nas. Molim te, reci mi to, spremni smo ispraviti grešku“ Iznenadiće vas reakcija.

 Ili recite:  „Vama stvarno nije lako. Ruksaci su vam toliko teški da se često pitam moraš li ti to sve nositi. Hoćeš li mi molim te pokazati šta to sve imaš unutra?“ Većina djece ne krije ništa – prihvatiće razgovor kako je njima „teško“ i spremno istresti sadržaj ruksaka pred vas, govoreći pri tome šta ono smatra da mu stvarno ne treba ali, eto, mora to nositi. Oni koji nešto kriju pokušaće odgoditi taj čin za neki drugi put, ali vi ćete blago insistirati da to bude baš tog trenutka jer, eto, baš sad imate vremena i volje da mu pokušate pomoći.

 Primjer treći: „ Bojim se da ovo vaše elektronsko komuniciranje uništava naš lijepi jezik. Evo i mi stariji popuštamo pred novim vremenom iako nam se to ne sviđa. Hajde da uporedimo tvoje i moje poruke? U čijim porukama ima manje grešaka? Vjerovatno u mojim jer ni ja ni moje prijateljice ne koristimo baš uvijek naočale iako nam trebaju!“ Djeca koja ništa ne kriju jedva će dočekati da vam dokažu koliko su superiorni na elektronskom polju i spremno će otvoriti svoje spremnike poruka i još će vam dati par korisnih savjeta. Oni koji nešto kriju naći će stotinu razloga da to ne učine. Insistirajte bez galame uz riječi da vas, kao,  ne interesuje sadržaj poruka nego forma.

 Kad je internet u pitanju zamolite dijete da vas nešto nauči – to je njihov „teren“ i rado će vam pomoći. Kroz razgovor koje sve stranice  postoje usput možete ubaciti i priču kako ima i opasnih i neprimjerenih sadržaja ali i programa za njihovu blokadu a da se nadate da ih vi nećete morati instalirati.

 Primjera je bezbroj ali svi se odnose na „gašenje požara“. Mnogo je bolje od početka graditi međusobno povjerenje i postepeno, od najranijih dana ugraditi u dijete potrebu da s vama razgovara o svemu jer ste mu vi prvi među prijateljima. Za to je potrebno fizički što više provoditi vremena s djetetom od najranijih dana i razgovarati, razgovarati, razgovarati. Još ako ponekad upitate dijete za njegovo mišljenje ili savjet o nečemu („Šta misliš, gdje bi smo ove godine mogli ljetovati?“ Šta misliš, koja mi boja ljepše stoji?“ „Šta misliš, ko će ove godine pobijediti u Ligi prvaka?“) djetetovo povjerenje u vas će prirodnim putem rasti i nećete ni imati potrebu da razmišljate špijunirati ili ne?

 Da, dijete ima pravo na privatnost i intimu, ali ako na vrijeme i neprimjetno postavite granice to  ga neće ugroziti a samim tim ni vi nećete toliko strepiti za sadržaj tog prava.