Sjetite li se kad svojih bivših ljubavi? Meni uoči Valentinova pade na pamet jedna moja baš velika! DUBROVNIK!
Početkom osamdesetih napisala sam ovaj tekst:
„ Kažu da sam snob jer
ga volim. Kažu da je glupo toliko vremen aprovoditi s njim. Kažu da je ta
ljubav preskupa. Ne slušam ih. S njim je uvijek novo i neponovljivo. S njim je
uvijek divno. Protiv te ljubavi ne mogu i ne želim ništa. Volim da ga volim.
Znam da nije samo moj ali nema sumnje da moj ipak jeste. Osjećam da i on voli mene. Dobro nam je
zajedno. Uvijek nam je dobro. I lijepo. Jer on je lijep. To što odavno nije
mlad čini ga još ljepšim. Da. Ima ime.
Ime bez prezimena. Zove se - Dubrovnik.
Bila je to ljubav na
prvi pogled. Pretvorila se u strast. U istraživanje. On to nudi na svakom
koraku, neštedimice. Ali ne samo meni. I zato sam ljubomorna. Ljeti se zbog
toga ponekad i posvađamo. Demonstrativno provodim čitav dan na Lokrumu. Gledam
ga iz daljine. Durim se. Zašto mora sa svima biti tako ljubak i podatan?.Uveče
opraštam. Nikad nisam mogla odoljeti njegovim svjetlima što se odražavaju višestruko
na uglačanim pločama Straduna. On to zna. I čini mi se da to koristi. Ne mogu
da se otmem utisku da mi se pobjedonosno smješka kad me brodić „Skala“ ipak
uveče donese natrag u Luku.
Razuzdan i samodopadan ljeti, svjestan svoje
privlačnosti i gomile obožavatelja. Ali moja postojana ljubav dovodi me u
njegov zagrljaj i zimi, kada je bura nesnosna i ploče Place klizave od
nagovještaja mraza. Tada mi se iskreno obraduje. Tada imamo više vremena jedno
za drugo. Tada su njegove zidine tople samo za mene, često jedinog šetača. Tada
razgovaramo. Priča mi o slavnoj prošlosti. Pomalo se i hvali. Znam da se divi
mojoj nepokolebljivosti i upornosti. Imponuje mu to. Često me nagradi ponekim zaista toplim danom. Pokloni mi sunce
i trenutke sunčanja na onoj zelenoj klupici na Svetom Jakovu što gleda na Lokrum. Da, dosta se dobro
slažemo.
Dugo mi nije vjerovao. Mislio je da ću ga iskoristiti
kao toliki drugi. Testirao me. Susretao me je sa oholim i kvarnim ljudima.
Nudio mi nikakve sendviče po skupe pare. Japanske lignje iz leda. Neopisivu
gužvu. Ni jedne prazne stolice u hladu za moje umorne noge! Bahati konobari u „Gradskoj“
Ne
nalazim karte za željene predstave na Igrama. Sve sam izdržala. Čekala
sam jesen i onda satima šetala sama
njegovim mokrim i tmurnim ulicama. Penjala se na zidine prkoseći kiši i vjetru – samo da
vidim krovove! Dodirivala vlažne zidine. Gubila dah penjući se bezbrojnim
skalama na vrh Zamanjine. Puštala da me okupaju visoki valovi na Porporeli.
Svemu sam se smijala i voljela ga. Povjerovao mi je. Prihvatio me, zavolio. Sada
se za mene u svako godišnje doba našao poneki zrak sunca. Kad ja idem u šetnju
prestane bura. U svakoj betuli nađe se jedna stolica samo za mene. Lignje su
svježe.Konobari me odmah primijete i posluže sa smiješkom. „Skala“ kreće baš
kad se ja ukrcam. Na Igrama gledam svaku predstavu koju poželim. Slušam Ibricu
na skalonama, klapu Maestral na terasi Argentine, družim se sa Bucom i
Srđanom...Raduje mi se baš kao i ja njemu. Vidim to po Orlandovom smiješku...“
Ja i dalje sanjam o njemu, najviše o Lokrumu i Džanijevoj kafani gdje ću se uvijek osjećati kao nekad... Ako ikad ...
