Da ti ja nešto kažem

Prije svega – sretniju vam Novu godinu želim!

Božić bio i prošao, malo i zabijelilo... Divno je to bilo gledati – kroz prozor! Jer ne moram izaći. Jer sam u penziji Jer sam slobodna!

Uskoro će treća godišnjica mog bijega iz kategorije „radno-aktivnog stanovništva“ a ja sve više i više uživam u statusu penzionera!

Ne razumijm one koji kukaju kad moraju u penziju. Valjda im je posao jedino što imaju od života? Ili se boje manjih primanja? Mi u prosvjeti baš i nismo imali neke plate tako da se ta razlika dobro podnosi! U penziju sam ušla čista od svih kredita, na vakat se snabdjela skupljim (a neophodnim) stvarima i sl. I sad mi je penzija taman!

Uostalom, ima li sloboda cijenu?

Ustanem ujutru, volja mi ovo – volja mi ono... Ništa ne moram a to sam sanjala godinama... Rasporedim dan po svom ćejfu i – uživancija!

Evo, za Božić, na primjer, dok sam radila pripreme su bile živa tlaka! Krepana s posla pravi kolače i drugu klopu, idi u nabavku, čisti kuću... A sad sve lijepo natenane i po propisu!

Kaže meni moj doktor da su mi nalazi bolji nego prije nekoliko godina. Pa gdje nerće biti kad sam stres svela na minimum i živim po svom bioritmu. Najveći mi je stres kad (ponekad) nestane interneta , TV signala ili vode! Ili kad mi frizura ne valja, ha, ha. Kad se samo sjetim zvuka alarma i zimi ustajanja u mrak, vozarenja ledenom trolom na Dobrinju.. Da sam se sasmo togas riješila – na konju sam! A gdje su svakodnevni stresovi na poslu! Moje bivše radne kolegice kukakju k'o godina, „navakat si zbrisala“... Kao da nisam bila u njihovoj koži 40 godina! Tješim ja njih a žao mi ih pravo, svima njima treba do penzije ohoho...

Naš narod kaže „čemu vakat tome i vrijeme“ i nije to bez veze. Užasavam se pomisli da se radni vijek produži na sedamdesete godine jer to jednostavno – nije prirodno! Sjećam se kad su žene išle u penziju s  50, 55 godina, još u snazi za eventualnu pomoć djeci oko unučadi ili, što se meni više sviđa – za skitnju, putovanja... Ali hoćemo mi ravnopravnost! Zaiskali ste – eto vam ga! Bila bi ravnopravnost i da su muškarcima skratili radni vijek, ha, ha.

Riječ dvije o penzionerima u doba korone. Kažu – ugrožena kategorija! Zašto? Pa bar mi možemo lijepo i rahat „ostati doma“ i ne vrljati po gradskom prijevozu u nevakat, po noćnim klubovima i na koncerte ne idemo svakako! Masku može svako izdržati onoliko koliko mora izaći! Meni, doduše fali druženje, kafana, grljenje s dragim osobama... Bogu hvala što je većina moje raje i familije (pa i oni stariji od mene!) informatički dovoljno pismena da se znamo služiti blagodetima interneta i društvenih mreža, vibera i ostalog...

Ustanem kad hoću – legnem kad hoću! Izađem kad hoću. Jedem kad hoću i šta hoću. Gledam TV dokle hoću. Viđam samo ljude koje volim...

Pa zar penzija nije sloboda?  Još kad se riješimo koroner...

Uživaj generacijo!

Da, da, dragi moji, i to postoji! Ako imamo 65+  još nismo umrle i – uskoro ni ne namjeravamo! I želimo makar pristojno izgledati ako se već riječ ljepota u našim godinama najčešće piše samo u prošlom vremenu! I ponešto naučiti.

Imam sreću da je moj sin oženio unikatnu Mateu koja me ponovo uvela u svijet ljepote i kozmetike, svijet pun meni nepoznatih pojmova i proizvoda.  Zbunile su me  mnoge ozbiljne, pa i nepoznate riječi tipa shimmer, podtonovi, tekstura, swach, mauve, finiš, micelarna otopina, pigmentacija. Urdu ili svahili? Kako sam po prirodi radoznala a Teky moja pitanja ne smatra neprimjerenima za moje godine,  počela sam učiti i još učim...

Mi smo  bile teen krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada se omaldina „dijelila“ isključivo i samo po principu ko sluša Beatlese a ko Stonse! Jer – svi smo bili rokeri ili nismo bili – ništa! Bar mi u Sarajevu.

Ja sam bila poklonik hippy pokreta .Moj stil unutar stila je bio gipsy look plus duga plava kosa (prirodna – tada su se farbale samo sijede žene!) s kožnom ili zlatnom ili cvjetnom trakom preko čela. A šminka? Eh, to je bila šminka! Bez svih  današnjih podloga, baza,  korektora, fiksatora i ostalih kerefeka za koje sam prvi put čula od Teky,  puno „napucavanje“ je trajalo tri sata! Tečni puder, puder u prahu, sjena koliko je moglo stati od kapka do obrva, do bola precizne tuš-crte na gornjem i donjem kapku, crta olovkom na gornjem prgibu kapka, ogrooooooooooomne vještačke trepavice gore a dolje jako precizno iscrtkane trepavice između pravih natrackanih crnom maskarom... Pos'o! Twiggy je bila naš idol! Naglasak je bio na očima, na usnama samo blijedi roza ruž... A maskara je bila u čvrstom stanju, četkica kao sadašnji češljići za trepavice i morala se ovlažiti da bi se nanijela. Mi smo najčešće pljuckale u nju, ha, ha.

Našminkati se još nekako ali skinuti sve to... Teky kaže samo se umrijeti mora i - skinuti šminka prije spavanja!Zato smo „punu ratnu spremu“  nabacivale samo vikendom jer – nećete vjerovati – izlazilo se samo vikendom! Uglavnom na žive svirke Indexa u Fisu ili Domu mladih na Skenderiji, Pro arta Đorđa Novkovića u Slogu... tek mnogo kasnije počeli su disko-klubovi i Bijelo dugme, a kafići su došli  u vrijeme mog mlađeg brata pa mi nije bio „nivo“ da tamo zalazim s „djecom“...

Anegdote: Jednom sam neoprezno ostavila trepavice van kutije i moja baka je mislila da su neke životinjice i bacila ih! A jednom me tata zatekao s tom punom šminkom pred sam izlazak i naredio mi da to „operem“. Srećom, moja mama mu je objasnila da za to treba puno vremena i da ću zakasniti,  usput mu napomenuvši da sam ja po prirodi lijena (?) i da me neće dugo „držati“ trosatno šminkanje!

Nejse, mi, generacija „iz pedeset i neke“ smo bili jedna sretna mladost kojoj su se počeli otvarati putevi u inostranstvo, prvo Trst pa onda London, London i samo London! Išlo se samo naprijed.  Protestirali smo protiv rata u Vijetamu, pjesme iz „Kose“ su bile naša himna...

Kada smo slavili nekih „sto“  godina mature  prisjećali smo se svih tih divnih stvari i vremena. „Momci“ su mi prilazili s pričom kako sam bila lijepa, bla, bla...sad mi to govorite? I još ono BILA...Nema  ništa tužnije od titule „ bivša ljepotica“, ha, ha. Srećom, ja sama sebe nisam nikad svrstavala u tu kategoriju,  (kakva ljepotica s 50 kg a kriterij je bila Twiggy s malo preko 40!), tako da nisam pala u nesvijest kad sam ugledala prvu boru! Do duše, zahvaljujući dragom Bogu i dobrim genima nisam imala problema s kožom, za mene su miteseri i bubuljice bili nepoznanica .  Tako sad ni bora baš nemam previše.  Sapun, voda, hidratantna krema – to je bila moja jedina „preparativna“ kozmetika (nadam se da sam pravilno upotrijebila taj izraz). Na čisti užas moje Teky i danas je tako !

Moja (polu) puna „ratna sprema“ sada dođe na red dva-tri puta godišnje, u specijalnim prilikama (i ako mi se da.) Sve je teže jer nema više preciznosti kad imate različitu i  dioptriju a niko još nije izmislio šminkanje kroz naočale. Teky me je jednom  našminkala  „po propisu“. I desilo se čudo – sama sam se sebi svidjela! 

Umalo da zaboravim glavno – lakovi za nokte!  Prije Teky imala sam samo sedefasti bijeli i jarko crveni (za ponekad) i uglavnom sam nokte mazala u tim specijalnim prilikama. Teky me je „popalila“ na lakove i doprinijela tome da su mi nokti sad svaki dan namazani i da se lepeza boja proširila. Ohrabrila me čak i da mrtva 'ladna nosim ZELENI i razne šljokićave mada ja i dalje mislim da se to ne pristoji u mojim godinama.

I na kraju, što reče moja Šemsa (i danas prava ljepotica), dobra ova korona, tj. obaveza nošenja  maske! Napucaš oči i frizuru (ili staviš šešir ako ima izrastka pred penziju!)  i ko se usuđije reći da smo 65+?