Novo gradilište na Čobaniji ponukalo me je da se pokušam
sjetiti gdje je šta u gradu bilo nekad...Ovdje je pamćenje friško ali, iako
često prolazim tom ulicom trenutno se mogu sjetiti samo pekare na jednom ćošku, nekog grila i
second henda u sredini, a na ćošku prema Miljacki bila je banka. E taj ćošak
dobro pamtim: kad sam bila mala iza njega je bila „Pozorišna kafana“ , ljetna
bašta posuta šljunkom , a bio je i jedan natkriveni dio ako pljusne sarajevska
ljetna kiša... Pokušaj obnove te bašte
desio se krajem devedesetih ali je bio kratkog daha iako su mnogi tu dolazili
na sladoled i uživali u hladovini velikog starog drveta u ćošku bašte... Onda
je tu otvorena radnja-svaštara u kojoj se moglo naći baš svega i svačega za
male pare. Rušenje je dočekala banka...
Na ćošku preko puta džamije na Čobaniji
sedamdesetih je bio popularni disko klub
„Evergrin“ (?), pa neki kafić (vrti mi se ime „Žaba“?), pa apoteka...Šta je sad
tu – pojma nemam!
Idući uzvodno uz Miljacku pokušala sam se sjetiti šta je
bilo prije urbicidne „papagajke“? Sjećam se samo jedne kafane uz sam most
Ćumurija, „Kod Kića“ smo je zvali...Držao ju je otac naše gimnazijske drugarice
Mirhe, mislim da je bio fudbaler, i tamo
smo zaglavili do jutra poslije formalne maturske večeri u Domu JNA...Apropo
fudbalera, sjećam se nekog ugostiteljskog objekta u Saračima – Kod Piketa?
Uskoro ćemo se oprostiti i od nekadašnjeg hotela „Pošta“,
preko puta Narodnog pozorišta. Sjećam se da se u njegovoj kafani baš dobro
jelo, onako, „po domaću“.
U živoj uspomeni mi je ostao i „Umjetnički paviljon“, vrlo
neobičan izložbeni prostor na ćošku Titove i Ulice Koševo (nekada Kralja
Tomislava). Ponekad se prevarim pa taksisti kažem da me vozi do „paviljona“
kako smo ga skraćeno zvali – i gle čuda – ako je taksista Sarajlija moje (ili
starije) generacije – tačno me dovede gdje sam zamislila.
Što rekao moj drug Mirko – kad si mlad pamtiš mjesta gdje se
slušala dobra muzika i gdje se plesalo, a prvi znak starenja je kad pamtiš gdje
se dobro jelo!
E pa, u Sarajevu je uvijek bilo dobrih mjesta za klopu:
„Dalmacija“ popularno zvana „Kod dva vola“ u Titovoj uz samu tramvajsku prigu,
„Makarska“ u podrumu na ćošku u Valtera Perića, Društvo inžinjera i tehničara
(DIT) na Obali, a tu je negdje bio i Kineski restoran...Birvaktile! Sjećam se i
restorana na današnjoj zaobilaznici prema Vracama i kafane („Stara rampa“?)
nešto niže, pa „Amerikanca“...Dobro se jelo i u restoranu Doma armije...
Onda je došla moda konoba. Mislim da je prva bila „Šentada“
u neboderu u Darovalaca krvi, a onda su
se počele otvarati širom grada – nicale su ko gljive poslije kiše - i stvarno se jelo svježe iz mora, avionom su
stizale ljepote iz Jadrana...Ništa zamrznuto japansko...
U moj vakat još nisu počeli pravi kafići (mislim da je „Kaktus“ u Domu mladih bio prvi – tu su išla „mala raja“) ali je bilo niz minijaturnih kafana u kojima smo satima sjedili uz jednu kafu. „Kod Sulje“, i u „Staklu“ na Baščaršiji dok se nije otvorila naša „Parkuša“.
Pamtim i prve picerije – „Monokl“, „Kod Beneta“...
Očekujem
„ispravke netočnih navoda“ , „izmjene i dopune“ itd, jer ipak je to sve bilo u
prošlom stoljeću!
Sada se u Sarajevu „namjena poslovnih prostora“ mijenja
brzinom munje! Taman se naviknem na neku radnju ili kafanu, za mjesec-dva je tu
nešto drugo! S novim restoranima i kafanama me upoznaju moja djeca, ja više
nemam šta njima pokazati...
