Ovih dana svekoliki penzionerski svijet paniči – hoće li
biti penzije u februaru?
Politička prepucavanja preko leđa malog čovjeka nisu nikakva
novost, ali su svejedno uznemiravajuća! Možda je nekog „strefilo“! Svaki penzić
manje uhar je za budžet!
Optimisti, među koje i sama spadam, nadali su se da će se
sve srediti – nekako.
Pesimisti su se raskukali da će umrijeti od gladi.
Analitičari su se prisjećali sličnih situacija sa
vodom/plinom/strujom/GRASOM, blokiranja saobraćaja i sl. a sve preko mubarek leđa običnih smrtnika/birača/poreznih obveznika.
Štediše su počele vaditi lovu iz čarapa, jorgana – makar za
režije.
Pušači su odlučili prestati pušiti – skup sport, za zdravlje
manje-više.
Zaposlena djeca penzionera su počela kukati kako su tanka s
parama, u prevodu – ne mogu te ja izdržavati čitav mjesec!
Oni slabijih nerava su posegnuli za apaurinima.
One rastrošne (ima li takvih penzića?) grize savjest što su
prošli Siranom i kupili duge gaće (možda sam mogao bez njih još ove zime? Pet
maraka je pet maraka!)
A stare čekalice su šutjele i čekale Spasitelja(e). Ko li će
nas spasiti ovaj put? Vazda se nađe neki spasitelj!
I našao se u liku direktora FPIO/MIO, 'fala mu i đe čuo o đe
nečuo!
A pesimista i dalje misli – još nije 5-ti!