Da ti ja nešto kažem

Nadala sam se da će „Dnevnik đuturuma u izolaciji“ biti moj zadnji post o koroni ali, evo, neće! Bila sam ja, doduše uvjerena i  '92 da rata NEĆE biti... Do mene je! Takva tipa osobe, šta ću! Ni tada kao ni sada nisam navlačila zalihe svega i svačega i evo, polako nestaje svega ...Valja mi potražiti tekicu s ratnim receptima!

Pišem spiskove prioriteta nadajući se da će nama đuturumima ipak dozvoliti da  makar na kratko koji dan ili satak  provirimo vani... Opet ja i moje nadanje!

Sreća da u mom rječniku ne postoji riječ dosada ali zato postoji  - klaustrofobija!

Osim ponekog izlaska u kafanu u dnevnoj varijanti i neophodnog šopinga u obližnjim trgovinama i na pijaci i inače baš ne izlazim. Tako, ako nam se omogući varijanta izlaska iz kuće kao u Srbiji i RS-u – ja sam na svome!

Astronauti savjetuju  iznalaženje neke rutine u svakodnevnici za lakše podnošenje pritvora (ako iko zna oni znaju) i opet sam „svoja na svome“ jer obožavam rutinu! Ne volim iznenađenja, ni prijatna a kamoli neprijatna, kod mene nema „svraćanja“ niti ja ikome idem bez najave – bar dan unaprijed! Ne otvaram vrata nikome ko ne zna „tajni“ znak zvona...Kažu da sam  asocijalna! Super! Socijalizacija je ovih dana OUT! Voljela bih da mogu čuti i vidjeti kako ljudi komuniciraju vani s dva i po metra razdaljine! I s maskama na licu!

Pa šta mi onda fali?

Fale mi moja djeca.

Fale mi moje prijateljice.

Fali mi kafana.

Fale mi neke namirnice.

Fale mi neka sredstva za njegu kuće i sebe.

Fali mi frizer.

I neki programi na TV koji su otkazani...

Uskoro će mi zafaliti i neki lijekovi.

I knjige.

I križaljke....

Moj kalendar za april je pun:

DAN PRVI

Juče prošetah do kontejnera da bacim smeće nesluteći da mi je to zadnja šetnja Bog zna do kad...

Jah,  65+...

Danima se dopisujem s prijateljima đuturumima  iz drugih država koji već odavno đeđe u kući i svako malo provjeravam na netu je li i meni presudilo.. I dočekah!

Ozbiljno sam shvatila PREPORUKE, već odavno „trknem“ napolje samo kad moram, al' kad stiže NAREDBA – nešto me strefi! Sjetih se kućnog pritvora zbog granata, pa zbog visokog snijega, pa zbog zagađenja...

A prvi dan proljeća! Već sam se vidjela u kafanskoj bašti ! E nećeš!

Ko biber po pilavu stiže vijest da je korona konačno našla put i do Sarajeva! Masallah! Živjeli krkani što nam ga uvališe! Dernečilo se, jelo se, pilo se, svadbovalo se, roštiljalo se... Usred zabrane okupljanja!  Nisam po prirodi agresivna ali...! Sramota!

Šta je – tu je!  Idemo dan po dan!

Ne mogu vjerovati šta mi je prvo palo na pamet – na šta će mi ličiti kosa s izrastkom do pola glave! I kako ću bez križaljki i knjiga! O cigarama da ne govorim... So far so good, ali ako potraje...

DAN DRUGI

Noćas neće san na oči! Mozak vrti li vrti... Šta ako...

Jutros bezbeli – nikakva! Još sam ljuta na one derneklije!

Najbolje da se ja bacim na spremanje kuće. I krenem... Jedno vuče drugo, nikad kraja! Srce hoće al' kuveta nema!

Svako malo šaltam portale da vidim ima li šta novo...Jedna osoba umrla u KS...

Večeras je trebao  na HRT-1 početi show „Zvijezde pjevaju“ ... Ćorak!

I evo ga! Policijski sat od 18 do 5 ujutro! Neka! Ne može sa stokom drugačije!

DAN TREĆI (zar tek?)

Na sabahu me dočeka vijest o užasu u Zagrebu... Zovi familiju, prijatelje...Srećom svi su dobro. Nesreća zaista nikad ne dolazi sama!

Današnje novosti kod nas? Ograničen rad prodavnica do 16.30. Logično ako je policijski sat od 18. Valja ljudima stići kući – uglavnom pješke jer prevoz ne radi.

Optimist  kakva jesam pade mi na pamet 6.april! Hoćemo li ga ubuduće slaviti i kao dan oslobođenja od korone ili... Ned'o Bog onog drugog...

Evo, prvi dan traje policijski sat a auta na cesti ko u priči... Prolaze i policijska auta ali nikoga ne zaustavljaju... E blago nama! Garant se ganjaju štele za „papire“ neophodne za kretanje u vrijeme policijskog sata! Sjetih se ratnih „akreditacija“, „prioriteta“ za struju... Ko će nama stati na kraj! Možda korona?

DAN ČETVRTI

Snijeg? Zato je mene juče „ljuljalo“! A nemam baterija za tlakomjer! Zaboravila izvaditi nakon zadnjeg korištenja! 65+, šta ćeš!

Čitam, nafatali troje za vrijeme policijskog sata juče (prvi dan) i naplatili im 500 KM. Neka! A gdje su oni silni auti što su cirkulisali ispod mog prozora? Valjda su svi bili  „službeni“...

Telefon koji inače punim negdje u tri-četiri dana sada punim svaki dan! Troši se k'o lud od primanja/prosljeđivanja silnih (još uvijek) smiješnih  videa i fotosa vezanih za koronu. Dobro je dok se smijemo...

Zabranjeno prilaziti ikome na 1,5 metar... Taksisti smiju voziti samo po jednu osobu i ta osoba mora imati masku i rukavice...Itd, itd...

DAN PETI, ŠESTI, SEDMI...

Sve su naredbe izdate, sve činjenice iznesene, ništa se novo niti interesantno ne događa... Samo brojevi, statistika, crno...Korona i dalje vreba, nema opuštanja, još se ima šta jesti...

Dan svaki isti: križaljke, knjige, TV, internet, dopisivanje s rajom širom (zaraženog) svijeta...Ponešto se i „mahne“ po kući – fol proljetno spremanje, fol pripreme za Uskrs...Štednja svega i svačega... Ko zna dokle ću biti zatočena? I smijeh, mnogo smijeha stiže na pametne telefone..

Pranje ruku, pranje ruku, PRANJE RUKU! Nema veze što ne viđam živa roba i ne mrdam iz kuće! Ko zna gdje halčak vreba...

Kažem sebi (i onima što već kukaju) STRPLJEN – SPAŠEN! Nadam se..Nada umire zadnja!

Pročitah na stranici trenutak.ba misao  umnog mladog čovjeka:

„Ako pričaš o koroni – dosadan si! Ako ne pričaš – neozbiljan si“...

Biram da budem dosadna!

Mene u cijeloj ovoj ujdurmi  najviše interesuje psihologija mase. Pa ću o tome...

Internet je (pa i naši pametni uređaji) preplavljen duhovitim i manje duhovitim šalama o korona virusu. Smiju li se i u Italiji? Ne, oni pjevaju! Pjesma je jedan od oblika reakcije mase na stresne situacije, znamo to iz brojnih filmova...

A mi? Po tuđoj guzici stotinu batina! Smijemo se i praznimo prodavnice!  Ono – za svaki slučaj! Tipična reakcija mase pred nadolazećom nevoljom! (I opet trenutak.ba – odakle raji lova za fasungu usred mjeseca? ) Neko šteka za ovo, neko za ono! Ja sam štekala lovu za avionsku kartu, namjeravala sam putovati u aprilu. Teško...Al'  u fasungu ne idem! Nikakve zalihe ne mogu trajati do, kako naučnici tvrde,  juna. Bijelo brašno svakako ne trošim, ulje zaboravim kad sam kupila, šećer ne jedem...Mogla bih kupiti rakije – za dezinfekciju!

Sva ova strka podsjetila me je na neka ranija iskustva.

Sjećate li se epidemije variole vera? Bilo mi je jedva 18 i nisam u djetinjstvu vakcinisana protiv te boleščine, , tačnije, nikakve mi se vakcine nisu „primale“.  Kao punoljetna osoba morala sam odlučiti – vakcinisati se ili ne? Mogu umrijeti od vakcine a mogu umrijeti i od variole! I ja se odlučim na vakcinu „da budem bar lijep leš“! Eto ti osamnaestogodišnjeg mozga! Srećom, ovaj put se vakcina „primila“...

A onda je došao Černobil! Imam bebu od četiri mjeseca... Nema govora o izlaženju! Kratko na balkon, bebi gaza preko lica...Hrana iz konzervi i teglica... Sušenje pelena u stanu...Strah od nepoznatog... Strah za dijete... O sebi čovjek tada i ne misli puno!

Pa 1992-ga...Rat? Ma kakvi! U Bosni? Nema šanse! U Sarajevu? Nema teorije! I tako četiri duge godine... Zalihe se potrošile u roku odmah, optimisti se prisjećali iz istorije koliko su trajale najpoznatije opsade nadajući se da će rat prestati sutra! I tako sve do Daytona!

Slijedile su svinjska, ptičija i ine gripe... 

Preživjesmo!

Sve osim rata... I mi koji smo fizički živi umrli smo tada na ovaj ili onaj način -  ali nam to još niko nije rekao!

Evo još  jednog  Osmog marta i ja opet ne znam šta da mislim o tom prazniku...

Od jutra stižu čestitke dragih mi ljudi, većina tipa „sent to all“ (hvala im a naročito onima koji su mi čestitku personalizirali!), ja uzvraćam...

Je li mi danas praznik ili nije?

Ribam rernu...8.mart je radni dan!

Jednu  lijepu čestitku, punu ruža, ljubavi, lijepih želja , proslijedila sam mojoj Kaći a ona odgovara: „Ti si pobrkala praznike! Uz današnji dan ide pravda, ravnopravnost...!“ I onda se sjetih da sam negdje pročitala da u mojoj zemlji još uvijek ima ( i to ne malo!) slučajeva gdje žene za isti posao primaju i do 300 KM manju platu od muških kolega! Nevjerovatno!

Je li i njima danas praznik? Može li tu razliku nadoknaditi ijedna čestitka, poklon, „izvođenje“ u kafanu? Meni ne bi...

Podsjećam:

08. marta 1910. godine u Kopenhagenu je održana konferencija žena socijalista, na inicijativu nemačke revolucionarke Clara Zetkin.
Na konferenciji je ustanovljen praznik Dan žena u znak sjećanja na demonstracije američkih žena u Čikagu 8. marta 1909. godine.

Hvala tim hrabrim ženama, za mene su se izborile! Zato ipak:

SRETAN 8.MART!

PS; Evo mi djeca dosla s cvijećem i poklonima! Znači – jeste mi praznik!