Zadnjih godina djeca mojih prijatelja i sami
postaju roditelji pa svjedočim mnogim „početničkim“ dilemama, strahovima, pa i
„pogrešnim“ rješenjima...
Nerijetko misle da sad imaju obavezu da budu
nešto više od običnih ljudskih bića: uvijek dosljedni, tolerantni, da
zapostavljaju svoje potrebe da ne bi bili sebični (guglala djeca stručne
savjete!), ili jednostavno ne žele ponavljati „greške“ svojih roditelja prema
njima! A onda, neizbježno i normalno -
prave vlastite greške!
Zapostavljanje vlastite ličnosti prva je
ozbiljna greška. Dragi moji, dozvolite sebi da budete prirodni! Djeca čim više
nisu bebe baš to cijene: „moji su roditelji raja, „cool“ misleći, u stvari, moji roditelji su i moji prijatelji, imaju
mana kao i svako, ali ja ih baš takve volim! Djeca vrlo brzo prozru glumu i
pretvaranje i to im je čudno i zbunjujuće jer ne očekuju da su im roditelji
savršeni!
Literatura, filmovi, razni priručnici i napisi
u novinama opisuju „idealnog“ roditelja kao osobu punu unutrašnje sigurnosti, s
visokim stupnjem tolerancije, pred njima se djeca ne ustežu, s njima otvoreno
razgovaraju... Koliko takvih roditelja postoji? Tačnije, koliko takvih osoba postoji? Jeste li vi takvi? Realno - u
današnjem užurbanom svijetu prije će biti da vam tolerancija nije baš „na
visini“, da vam mnogo toga smeta kod drugih ljudi pa i kod sopstvene djece, da je vama u djetinjstvu nametano kako se
treba ponašati, šta je u redu a šta nije, ne pitajući vas za mišljenje...Jeste
li u potpunosti zadovoljni sobom i svojim životom? Prije će biti da ste često
„mrtvi umorni“, iznervirani, borite se, dan po dan, za osnovnu egzistenciju ili
materijalno obilje...
Često niste ni svjesni koje ponašanje kod svog djeteta smatrate prihvatljivom a koje ne, dok ne odete u goste ili vama ne dođu ljudi do čijeg vam je
mišljenja izuzetno stalo. Tek tada uočavate propuste gledajući svoje dijete
„tuđim očima“. Odjednom vam zasmeta nešto
što do sada niste ni primijetili pa počnete „odgajati“ djecu na licu mjesta,
pred drugima. Činite to podsvjesno opravdavajući svoje greške ili propuste u
odgoju, a djecu zbunjujete: „Šta je sad? Pa ništa nisam uradio što inače ne
radim!“
Zaboravljamo i činjenicu da su roditelji jedno
drugom „tuđa kost“, da potiču iz dvije
često različite sredine (ljubav ne pita!) da možda baštine različite sisteme
vrijednosti i stilove odgoja...Sve to mladi bračni par unosi kao prtljag u
svoju zajednicu. Obično se taj „prtljag“ i ne raspakira dok ne dođu djeca. Zato
je rijetko, bar u početku, da majka i otac isto djetetovo ponašanje posmatraju
na isti način. Jesu li zato lošiji roditelji?
Od roditelja se, jel', očekuje da uvijek budu
dosljedni. Oboje. Koliko je to moguće? Hoće li ih to dovesti u situaciju da glume osobe čija se
osjećanja nikad ne mijenjaju? I to oboje istovremeno? Od velikih očekivanja
često je šteta veća od koristi! U svemu
postoji mjera pa i u odgovornom roditeljstvu. Stručno rečeno, roditelji i djeca nisu suprotstavljeni
tabori nego zajednica koja dobro funkcionira ako su njeni članovi iskreni jedni
prema drugima, dobro se poznaju i djeluju kao cjelina.
Glumljenje „ispravnosti“ po svaku cijenu djeca
brzo „prokuže“ jer svi mi šaljemo i neverbalne poruke, pa i suprotne od
verbalnih. Djeca imaju „radare“ za to. Možda ćete, prema savjetu stručnjaka,
reći: „Danas sam bio u školi, razrednik mi je rekao da imaš slabu ocjenu, nije
mi to bilo drago čuti ali pomoći ću ti
da je popraviš“, a gledajući vas, dijete osjeti da vi u stvari kažete: „Znaš
šta! Da mi nikad više nisi prešutio slabu ocjenu, došlo mi je u zemlju da
propadnem od sramote kad sam čuo!“ Jer to
je prava istina o vašem trenutnom osjećanju i prirodna reakcija. Pa, kako
postupiti, recimo, baš u ovoj situaciji? Prije svega, suzdržite se od batina, vikanja i prijetnji!
Malo preformulirajte rečenicu koju biste izgovorili u bijesu i recite: „Znaš
šta! Stvarno mi nisi trebao prešutiti onu slabu ocjenu! Baš sam bio neprijatno
iznenadjen!“ a kad se još malo smirite dodajte i rečenicu „idealnog“ roditelja:
„Šta je – tu je! Hajde sada da smislimo kako ćeš popraviti ocjenu, pomoći ću ti
ako misliš da ne možeš sam.“ Šta se ovim postiže? Pokazali ste svoja prava
osjećanja na primjeren način, ali i ohrabrili svoje dijete da nastavi dalje u
boljem pravcu i to uz vašu pomoć!
Možda se vama čini da su u pitanju samo
nijanse. Možda i jesu, ali takvih nijansi ima bezbroj u svakodnevnici
roditeljstva za koje vas nitko nije pripremio -
naprosto ste se našli jednog dana u najodgovornojoj od svih uloga –
ulozi roditelja, ključnog odgajatelja svoje djece. Šta učiniti?
Ukoliko
želite ostvariti odgovorno roditeljstvo a pri tome sačuvati svoju ličnost, ne silite se na glumu nečega što niste, na
raspolaganju vam stoji čitava četa školovanih odgajatelja: u vrtiću, školi, domovima
zdravlja, savjetovalištima. Iskoristite njihovo stručno znanje, posavjetujte se
za svaku situaciju u kojoj mislite da se ne snalazite najbolje. Time ćete
svojoj djeci poslati poruku – običan sam čovjek, nisam sveznalica ali ću pitati
one koji znaju jer mi je stalo! A vaša djeca vas baš takve i vide i baš takve i
vole!
