Svakodnevno me nerviraju neke stvari ali nemam kome da se
požalim – a da ima efekta. Samu sebe podsjećam
na ove stare grintavce s iz lože „Mupett showa“!
Pošto sam ovisna o televiziji od kad znam za sebe, prvo o
tome!
Nervira me kad počnem nešto pratiti u određenom terminu pa
se to promijeni. Kome da se žalim? CIKU? Moš' mislit'!
Već sam pisala da volim reality emisije natjecateljskog tipa
(nikako Bigg brother, Farma, Parovi i slično!) Mislim da bi u programima s
mladim ljudima (a i ostalima) trebalo zaposliti psihologa i pedagoga jer ta
djeca često pod stresom „pucaju“. Kome da predložim? Produkciji? Moš' mislit'!
Kad smo već kod realityja, u jednom od njih sudjeluje (ne
kao natjecateljica) veoma pametna i obrazovana mlada žena koja je ničim izazvana odlučila da glumi
glupu „koku“. Kako da je pitam ZAŠTO?
Redovno gledam i jedan kviz i dodje mi da jednom
„nenatjecatelju“ kažem:“Što si tako
nafuran? Od svih osobina koje misliš da imaš ti si samo obrazovan i
načitan!“ Neš' ti razloga za toliku napuhanost koja često graniči s dobrim
odgojem! Što se nekih natjecatelja tiče pitam se odakle im ideja da se uopće
prijave? Valjda se nadaju da će na krilima znanja sunatjecatelja uzeti neku
lovu...Lako tako! Kome da se žalim? Produkciji? Moš' mislit'!
Ispod mog balkona je lijepo uređen spomen-park stradalim borcima Arimije BiH u zadnjem ratu.
Nadležni ga se sjete prilikom obilježavanja nekih značajnih datuma, dovedu
školskun djecu, odsvira se himna, položi cvijeće. A ostale dane, osobito ljeti,
ta ista djeca iz obližnjih škola koriste taj spomenik za neprimjerene igre,
vrištanje, prskanje vodom, skakanje po limenoj nadstrešnici... U večernjim
satima to mjesto je sastajalište tinejdžera a i nekih sumnjivih tipova čija je
glavna zabava uništavanje klupa i
zelenila, vriska i cika, urlanje i deranje... Kome da se žalim? Općini?
Školama? Moš' mislit'!
Blizu moje zgrade je i velika raskrsnica. Dok čekaju na
semaforima iz automobila dopire urlajući turbo-folk iako je to zakonom
zabranjeno. Kome da se žalim? Policiji? Moš'mislit'!
Kad smo već kod te saobraćajnice, u špici se stvaraju kolone i onda nastane
bjesomučno trubljenje automobilskih sirena. Kao da auto ispred tvog ne miče iz
čista mira! Ta je saobraćajnica poligon za noćne utrke i turiranja motora, a
učestalo zavijanje sirena kola hitne
pomoći, vatrogasaca i policije u svako doba dana i noći je, u najmanju ruku
uznemirujuće! Odmah se 'fatam telefona i zovem djecu da vidim jesu li na
sigurnom! Truhli zapad, pa to ti je...
Složićete se samnom da je jedna od skupljih stavki kućnog
budžeta (u odnosu na protuuslugu) takozvano „održavanje“ – plaćanje upravitelju
zgrade – nizašta! Ono što je „njihovo“ dolazi pred vaša vrata – kvarovi u stanu
ih ne interesuju iako nije do vas nego do instalacija. Ono što se vidi je „čišćenje“
ulaza. U našem slučaju – isključivo
pranje gornje površine stepenica i mahanje krpom na podestima oko ulaznih
vrata. Ostatak stepenica (prostor izmedju dvije nagazne površine) vidljivo
skuplja stoljetnu prljavštinu. Izmedju krila jednog stalno otvorenog prozora (i
na -20!) komšija pauk je ispleo gustu mrežu i sigurno se u njoj osjeća već
mjesecima. Prozori se ne peru nikada, kao
ni rukohvati i pripadajuća ograda. Kome da se žalim? Upravitelju? Moš' mislit'!
Nisam na društvenim mrežama, smatram ih svojevrsnim
egzibicionizmom (ako nije zbog posla) ali – ko voli nek' izvoli! Ali zašto ja
svakodnevno mailom primam obavijesti od
FB da imam milijardu novih nečega? Veliki brat te gleda! Kome da se žalim?
Zuckenbergu? Moš' mislit'!
Mogla bih ja ovako još! Nastaviće se kad se opet nanerviram
za karticu i po teksta a nemam kome da se požalim!
