Da ti ja nešto kažem

Gledam s balkona kako jedna mama „vaspitava“ dijete na ulici. Em vrišti na sav glas, em pljušte šamari... Pedagog u meni se uzbunio i poželjela sam da reagiram, da makar upitam vrlu mamicu kako bi njoj bilo da se nad nju nadnese neka ljudeskara, haman ne mora je ni dotaći!?

Ne sumnjam da je dijete zaslužilo reakciju, ali ovakvu? NIKAD! Batina NIJE iz rajan izašla!

Haj'mo opet malo do moje struke!

Mi pedagozi izbjegavamo termine „kazna“ i „nagrada“. Radije ih zovemo „logična posljedica ponašanja“. Bilo kako bilo, roditelji su često u poziciji da primijenjuju ili jedno ili drugo, pa nije na odmet znati  pravila koja daju rezultate.

Uspješnom  odgoju temelje postavlja porodica i to  do pete godine života, dakle, u predškolskom uzrastu. Kakav će dijete postati čovjek, kakav će sistem vrijednosti usvojiti zavisi prvenstveno od roditeljskog odgoja. Zar niste i sami za nekoga rekli da se vidi „da je iz kuće“! Na žalost, roditelji, pa i cjelokupna javnost sve češće prebacuju lopticu na školu – a škola može eventualno taj kućni odgoj "uglancati".

Po difoltu, djetetu treba autoritet a roditeljski autoritet je prvi s kojim se susreće. Postoje dvije vrste autoriteta - autoritet sile (poslušaću jer te se bojim) i sila autoriteta (poslušaći jer ti vjerujem i poštujem te). „Autoritet“ roditelji često tumače kao „silu“ i „strah“ a ne  uvažavanje. Majke često kažu „Ja mu ne mogu ništa, otac mu je autoritet, samo se njega boji.“ Jasno je da dijete sluša oca ne zato što ga poštuje nego što želi izbjeći njegovu snagu izraženu kroz batine. Ako dijete u djetinjstvu navikne na autoritet sile van porodice neće poštovati nikakav autoritet jer ga niko van kuće ne smije mlatiti! Koja zbunjoza za dijete!

Da bi se izgradio autoritet među alate spada i pravilna primjena nagrade i kazne (ostaćemo pri uobičajenim nazivima).

Kada je kažnjavanje u pitanju najvažnija je mjera (prečesto kažnjavanje gubi efekat – dijete „ogugla“) ali i stavljanje do znanja djetetu da se kažnjava njegov postupak,  a ne njegova ličnost. (Treba reći, na primjer, „to što si uradio nije u redu“ a ne „ti si ovakav ili onakav jer si to uradio“) Kazna nikada, ali baš nikada,  ne smije biti sredstvo ponižavanja ili zlostavljanje djeteta. Ako ga ponižavate ono će ubrzo i samo o sebi misliti tako i ponašanje će biti u skladu s tim – sve gore i gore – a ako ga zlostavljate i sam će postati zlostavljač. Kazna uvijek treba da sadrži i mogućnost ispravka greške . Važno je da kazna bude  primjerena postupku, razumljiva djetetu i vrlo, vrlo pravedna, što znači da nema ni najmanje sumnje da je dijete „krivo“ i da se kazna „odmjeri“ po veličini „krivice“. Djelovanje kazne više zavisi od vrste autoriteta onoga koja kažnjava (je li to autoritet sile ili sila autoriteta ?),  nego od jačine kazne.

Važno je da jednak autoritet izgrade oba roditelja i to kroz poštovanje i povjerenje. To nije teško postići: ne radite ono što ne želite da vaše dijete radi i poštujte ga pa će i ono poštovati vas! Lakše je zahtijevati slijepu poslušnost (na pitanje „zašto“ odgovoriti „zato što ja tako kažem“) nego djetetu objasniti zašto od njega nešto tražimo ili očekujemo. Vlastiti primjer je nezamjenljiv!

Nema sumnje  da dijete treba  osjetiti posljedice namjernog  neprimjerenog ponašanja. Pa, koje to, onda, kazne predlažu pedagozi u zamjenu za batine? Njih  definitivno treba u potpunosti izbaciti iz obiteljskog odgoja kako su poodavno izbačene iz školskog.

To, prije svega zavisi od uzrasta a uključuje, na primjer, promjenu ponašanja prema djetetu, neigranje s njim jedno vrijeme, oduzimanje predmeta koji je uzrok negativnog ponašanja, uskraćivanje nečega što dijete posebno voli. Ali, ne zaboravite  dijete prvo upozoriti šta će mu se dogoditi ako ustraje u neprimjerenom ponašanju!

Što se pohvala i nagrada tiče, one veoma dobro utječu na odgoj djeteta ali, također, imaju neke pedagoške zakonitosti. Na primjer, ako se dijete nagrađuje novcem ili skupim stvarima postoji opasnost da na kraju postane sebičnjak i snob i pozitivno se ponaša isključivo iz koristoljublja.

Pohvala i nagrada treba da uslijede za nešto učinjeno posebno dobro, kada se jako potrudi za nešto, ali treba voditi računa da se normalno pozitivno ponašanje (prihvatanje školskih i drugih  obaveza i njihovo izvršavanje, pristojno ponašanje, pomoć drugima i slično) svakako primijeti ali ne i posebno nagradi: dijete će tako shvatiti da se to od njega u svakom slučaju očekuje, da je to normalno ponašanje koje ne treba posebno nagrađivati.

Čime nagraditi dijete? Može to biti i (ne preskupa) igračka, čokolada, ali je efektniji zagrljaj, verbalna pohvala, zajednički izlazak, razgovor, ispunjenje neke davne želje. Jer, najopasnije je dječije primjereno ponašanje kupovati!

Velika je „umjetnost“ naći pravu mjeru u svemu pa i u nagrađivanju  i kažnjavanju. Tu se više treba oslanjati na razum nego na emocije (volim reći da pedagogija u prevodu znači „stisni srce“). 

Ipak, lakše je nagradii nego kazniti pa obratite pažnju na ovih par savjeta:

*NIKAD NE IZRIČITE KAZNU U AFEKTU (DOK STE LJUTI, BIJESNI I SLIČNO)

       (tako ćete se najlakše odvići od  fizičkog kažnjavanja ukoliko vam je to sada običaj)

*KAZNU ODMJERITE ONOLIKU KOLIKU MOŽETE IZDRŽATI A DA NE PO-

         PUSTITE (najgore je reći „nećeš izaći vani sedam dana“ a onda popustite čim  se „ohladite“).

*DOBRO UPOZNAJTE SVOJE DIJETE KAKO BI STE ZNALI USKRAĆIVANJEM

        ČEGA ĆETE POSTIĆI NAJBOLJI EFEKT.

*NE MOŽETE SE ISTO ODNOSITI PREMA DJETETU KAD STE ZADOVOLJNI

NJEGOVIM POSTUPCIMA I KADA NISTE ( dijete mora osjetiti razliku, bilo da ga    negdje nećete pustiti ili mu nešto kupiti ili dozvoliti...)

*STRUČNU POMOĆ ( na primjer pedagoga) POTRAŽITE RADIJE UNAPRIJED I

        POSLUŠAJTE SAVJET MAKAR SE S NJIM I NE SLAGALI (naravno, ako imate

         povjerenja u tu osobu).

VAŽNO: Ono što roditelj odluči,  bilo da je kazna ili nagrada u pitanju - MORA POŠTOVATI CIJELA UŽA I ŠIRA PORODICA!

Moji prijatelji i familija se ibrete što ja uredno pratim razne „realitije“ na TV (da malo podomaćim tu riječ iako se već uveliko udomaćila) . Oni su u startu protiv toga jer  pojma nemaju kojih sve vrsta takvih programa ima.

Naravno da ni ja ne gledam razne farme (mada su hrvatske u početku bile interesantne), parove,  bigh brothere, zadruge – suviše prostački za moj ukus. Kako znam kad ne gledam? Dovoljno je da prst zaluta na daljinskom samo na sekundu i da sve bude jasno!

Iako su samo za nijansu gledljiviji – gledam redovno  „Ljubav je na selu“ ,  „Gospodina savršenog“, „Ženim sina“  kao i poneki „Surviver“.

Međutim, veliki sam „fan“ potpuno drugačijih  „Života na vagi“ (razumljivo!) i „Tri, dva, jedan, kuhaj!“ Pratila sam „Mastershef“  dok je CIK dozvoljavao.

Meni je logična razlika između ovih realitija ali  pokušaću je objasniti i „nevjernim Tomama“ oko mene.

Dakle –  „Ljubavi na selu“, „Gospodinu savršenom“, „Ženim sina“ i „Surviveru“ je zajednički način odabira učesnika – mi bi u Bosni rekli „likova“, tj jada raznih fela i dezena. Ljudi su to (uglavnom ženskog roda) koji su skloni svađi, intrigama, podmetanjima, tračanju, egzibicionizmu, užasnim modnim stilovima , plastičnim operacijama i ostalim načinima „uljepšavanja“, tulumarenju, alkoholu, cajkama i –lovi! Produkcija traži sve to,  a lovu dijeli šakom i kapom! Da ih vidi Jerry Spriger, redom bi ih ugostio u svom showu od milja zvanom „Dno dna “ (ako niste, pogledajte bar jedan – biće vam dosta do kraja života!) Često se iste osobe prijavljuju i po nekoliko puta.  Moš' mislit što je zbog  ljubavi! Možda zbog ljubavi prema besplatnom provodu i nemalom honoraru. Naravno, čast pripada izuzecima jer da nije njih ne bih ni gledala. Moraš za nekog navijati kad već gledaš, zar ne?

Pozitivna strana – minimalna. U „Ljubavi na selu“ može se ponešto naučiti o suvremenom ruralnom načinu života,  a tu i tamo se i pronađu neke usamljene duše i završe u , kažu, sretnim brakovima s hrpom slatke dječice.

U „Gospodinu savršenom“ može se uživati u prekrasnim predjelima, od srca se nasmijati i pustiti mašti na volju tipa „babi se snilo što je srcu milo“ - romantične večere, vožnja helikopterima, brodovima, sve ono što nema šanse da doživiš ni da živiš sto godina!

U „Ženim sina“ , osim gore navedenog, sve buduće svekrve i snahe mogu naučiti kako se – ne treba ponašati u toj ulozi!

U „Surviveru“ ima predivnih pejzaža, zanimljivih takmičenja, savjeta kako preživjeti u divljini -  kao u izviđačima samo bez onih nabrojanih negativnosti.

I konačno dolazimo do meni najdražih „Život na vagi“ i „Tri, dva, jedan kuhaj“.

Iako nose naziv „reality“ daleko su u svemu od već  spomenutih.

U početku je „Život na vagi“ kritikovan „jer se izlažu podsmijehu debeli ljudi“ da bi ove godine taj show bio nagrađen kao nešto što promovira  zdrav način života, pravilnu prehranu, vježbanje!?!

Show je sve kvalitetniji, izbačene su neke bizarnosti, nadristručnjaci i sl. Divno je svjedočiti sreći ljudi koji u potpunosti promijene svoje loše životne navike i postani zadovoljni sobom. Posebno je dobro što se učesnici i dalje prate i većina nastavlja s novim životom i kad se kamere ugase,  Blago njima! Baš im zavidim! Jer, dok ovo pišem imam neodoljivu želju da nešto (nezdravo) pojedem! Do mene je.

Nemam zamjerki ni na show „Tri, dva, jedan, kuhaj!“ Volim kuhati i puno sam naučila od vrhunskih „shefova“ koji su u žiriju, ali i od samih natjecatelja! Natjecateljski karakter pridonosi zanimljivosti ali, za razliku od drugih, tu „ne piju vode“ podmetanja i želja za naslikavanjem .Ako takvih natjecatelja i bude - brzo otpadnu, ostaje samo kvalitetno kuhanje i mnogo smijeha i zabave!

Jel' sad jasno?