Da ti ja nešto kažem

Sve češće i češće zaticala se u osjećaju žudnje za vremenom kad su njezini dečki bili mali Ti divni, ispunjeni dani koji su se protezali u beskraj neslućenih migućnosti, dani igre i priča i vremena za kupanje i za spavanje.Dugi dani koji su bili čisti i jednostavni i isplanirani od početka do kraja. Što se na svijetu može mjeriti s prelijepom, pospanom, zadovoljnom bebom koja ti drijema na prsima? Ništa. Baš ništa.

Do tridesete nisam uopće razmišljala o djeci a onda sam počela sanjati bebe, primjećivati ih na ulici. Bila sam jako iznenađena tom novonastalom željom da budem mama. A tek moji najbliži kad sam im saopćila da sam čvrsto odlučila roditi! Niko me nije ozbiljno shvaćao jer je toj odluci prethodila ona da se ne mislim udavati... Naime, u većini glava te su dvije stvari neraskidivo povezane...

Rečeno – učinjeno i  tako je nastupio najljepši period mog života. Konačno sam imala sve što mi treba i na iznenađenje mnogih – jako sam se dobro snašla u novoj ulozi. Moj R je rastao u, kako mi pedagozi to kažemo „poticajnoj sredini“ i bio je  dijete kakvo se samo poželjeti može. I još uvijek je iako sitno broji do  četrdesetih, ha, ha.

A onda se oženio... Nije to bilo ni prerano, ni „pod moranje“, logičan slijed jedne duge i lijepe veze.  T mi je „legla“ na prvu i istinski sam bila sretna zbog njih i još uvijek sam. Među onim sam sretnim svekrvama koje nisu izgubile sina nego su dobile kćer. Rodila sam jedno a sad imam dvoje djece! A ipak sam izgovorila rečenicu (na koju me je moja Šemsa podsjetila neki dan) „Duže su mi peraja trajala od tebe, ha, ha!“ I nisam bila kod kuće kad je iznosio svoje stvari...

Pa zašto me se onaj citat toliko dojmio?

Sve mi mame bi najradije svoju djecu držale u džepu do kraja života! To je prirodno ali nije zdravo ako to pokušavamo sprovesti u djelo!. Gnijezdo, ptići i ta priča... Ali nije zabranjeno biti nostalgičan, sjećati se s ljubavlju i sjetom svoje djece kad su bili mali, i dalje imati želju za maženjem i provođenjem što je moguće više vremena s njima.  Možda to neki nadoknađuju unucima?

Ako su djeca pažljiva kao moja i imaju razumijevanja za te naše „mušice“ – sve pet!  Paze me, nalaze vremena za mene, često mi prirede divne trenutke, imamo neke svoje rituale...Ide to...

Kad se Sekin Sanjin nedavno oženio pitala me u šali, kao iskusnu svekrvu, imam li neki savjet. Rekla sam joj, prije svega  - svako svoj ključ -  ne petljaj se i viči yes! Jer ipak je sve do nas mama! Treba se na vrijeme pomiriti s činjenicom da  će oni nama zauvijek biti „centar svita“ a mi njima – nećemo! Nisu ni nama naši roditelji bili! Ali to lako zaboravimo u staračkoj sebičnosti...

U životu naše odrasle djece imamo mjesto koje smo sami zaradili! Ja sam svojim itekako zadovoljna!