Da ti ja nešto kažem

Iako sam od treće godine živjela na Grbavici išla sam u Drugu gimnaziju a ne u Treću koja mi je bila bliže. Razlog -  bila sam izviđač a sva starija izviđačka raja išla su u Drugu...

Gimnazijski dani su dani nepatvorene sreće, kada su jedini problemi  ocjene i poneki neopravdani čas! Mladost, zdravlje, ljepota, roditeljska briga o egzistencijalnim pitanjima - a opet sloboda...

Moja generacija (1967-1971) uskoro će proslaviti 50 godina mature a mi i danas sebi – ko lutke! „Držimo“ se, nedamo se! Zovemo se „sretna generacija“, „generacija napretka“...

Prijateljstva nastala u klupama Druge gimnazije traju i danas. Ima nas na svim kontinentima ali, zahvaljujući savremenim načinima komunikacije ostajemo „na vezi“ bez obzira na kilometre.  Od nedavno smo uplovili u penzionerske vode, onako „đuture“ pa su i druženja učestalija.

Nekako nas je ta naša gimnazija odredila za čitav život. Imali smo sreću da smo bili gimnazijalci u lijepim i sretnim vremenima. Svijet nam je bio na dlanu!

Bile su to „hipijevske“ godine,  - „make love not war“. Protestirali smo protiv rata u Vijetnamu, slušali Beatlese i Stonse, Hendrixa i Janis Joplin. Domaćom pop-rok scenom suvereno su vladali Indexi. Njihova „Plima“ postala je himna generacije...

Nosile smo minice, šminkale se satima da bi ličile na Twiggi. Dečki su nosili košulje na cvjetiće ala popularni pjevačl Antoan,  a oni hrabriji drečave zelene i narandžaste džemperčiće. Kosa je bila duga ali čista i uredna. I u svom tom šarenilu i ludilu bili smo jako pristojni mladi ljudi!

Izlazilo se samo subotomi/ili nedjeljom, u Slogu, Fis, Dom mladih, Do, izviđača (gdje su svirale pro arte), Stelex. Kafići se još nisu pojavili. Išlo se subotom u školu pa smo poslije nastave visili u Parkuši ili Kod Sulje na Čaršiji.

I nećete vjerovati, do polovine gimnazije postojalo je KORZO – šetali smo tamo- ovamo od Parkuše do Umjetničkog paviljona ne bi li sreli aktuelnu simpatiju. Hipi-klipa je došla kasnije...

Ponekad bi smo bježali s nastave, onako „čoporativno“ i to u kino Dubrovnik na ranu projekciju ili bi završili u neizbježnoj Parkuši...

U naše vrijeme glavne sekcije u drugoj gimnaziji bile su Novinarska i foto-klub Kloki, izdavali smo školski list „Mi mladi“.

Na velikim odmorima smo pušili iza škole i strahovali da nas ne uhvati naša obožavana ali stroga „diša“ Belkisa. Jeli smo u grilu u blizini škole kobasice u somunu s tonom senfa (preteča hot-doga) i  kolače Kod komše – u slastičarni na ćošku Sutjeske i Kralja Tomislava...

Željno smo iščekivali Šestoaprilski marš koji jeste bio naporan, istinski se pješačilo po okolnim brdima, ali su večeri u planinarskim domovima bile nezaboravme. „'Vako mi – 'vako partizani“! Vrtoglave štikle-platforme zamijenili bi smo na par dana gojzericama i udri po šumama i gorama oko Sarajeva.

Svako malo neko je organizovao „dernek“ u svom stanu. Često su roditelji bili u drugj sobi a mi bi smo do besvjesti plesali i slušali Radio-Luxemburg s najnovijim svjetskim hitovima. Sasvim se lijepo dernečilo uz sokove i coca-colu (eventualno s malo ruma) – novi proizvod nas tržištu!

Ipak, ključna riječ je bila „ljubav“. Ne poznajem nikoga ko nije uvijek bio u nekoga zatreskan (ne nužno predugo u istu osobu!) i sve su aktivnosti bile obilježene time. U to vrijeme prilično smo kasno stupali u „veze“ i mnoge su od njih završile brakom. Na nezaboravnoj proslavi 40-te godišnjice mature dio programa je bio posvećen i brakovima unutar generacije i, gle čuda, mnogi od njih i danas egzistiraju!

Tu proslavu smo spremali godinu dana i pri tom se odlično zabavljali. Uspjeli smo okupiti preko dvjesto matOranata (tako nas je Višnja nazvala i ime je ostalo u  međusobnoj komunikacji) od četiri stotine razvrstanih u 11 odjeljenja. Od tada su druženja pojačana, nekako smo spontano i s ponosom izabrali da je naša Druga gimnazija i naša generacija  jedan od glavnih temelja naših života...

Napisa davno jedan pjesnik...

Jezik koji se uči u većini škola Kantona Sarajevo do nedavno je nosio naziv BHS jezik i književnost, ali tokom devedesetih bilo je i varijacija tipa Bosanski, maternji.

Od sada će se, nalogom Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, a u skladu s važećim Zakonom, taj jezik zvati Bosanski ili Srpski ili Hrvatski – roditelji će birati šta će njihovoj djeci  PISATI  u dokumentaciji. A hoće li oni te jezike stvarno i UČITI? Hoće li škole zaposliti nastavnike Srpskog odnosno Hrvatskog jezika? Hoće li odvajati učenike po kabinetima prema izboru jezika?  Čisto sumnjam!

Slična stvar dogodila se u davnoj školskoj 1999/2000. kada je osnovnu školu završavala prva generacija ratnih prvačića. Koliko se sjećam, škole nisu zapošljavale nove nastavnike Srpskog ili Hrvatskog jezika, i dalje su predavali stari nastavnici kojima je, generacijski, u diplomama pisalo „nastavnik srpsko-hrvatskog/hrvatsko srpskog jezika i književnosti“. Barem su na papiru bili „stručni“ da predaju i Srpski i Hrvatski jezik!  Danas to više nije tako ali nije ni važno jer ni 1999/2000. školske godine učenici NISU  učili ni Srpski ni Hrvatski jezik i književnost, bez obzira na izbor, jedino im se tolerisalo da ne moraju ubacivati ono, tada jako popularno „h“  (lahko, mehko)i slične karakteristike bosanskog jezika (kafez na primjer)...Čista formalnost, da ne kažem politika.

Potkrijepiću to i konkretnim primjerom:  nekoliko mojih tadašnjih učenika upisalo se u gimnaziju Katoličkog školskog centra, tada „najjaču“ gimnaziju u Kantonu. Neki od njih su bili Hrvati, neki nisu. Nekima je u svjedočanstvu pisao Bosanski,  nekima Srpski, a nekima Hrvatski jezik iako su išli u isti razred i predavala im je ista nastavnica.

KŠC je po učenicima bio  multietnički ali su svi profesori tada bili Hrvati. Profesorica Hrvatskog jezika bila je strah i trepet Gimnazije i prvog školskog „sata“ pitala je učenike koji su jezik učili u osnovnoj školi. Bilo je i Hrvatskog i Srpskog i Bosanskog, naravno. Onima kojima nije pisao Hrvatski u svjedočanstvu pomogla je da se snađu u za njih „novom“ jeziku, a onima kojima je pisalo Hrvatski vrlo brzo je „zorno“ pokazala da oni taj jezik nikad nisu učili i potkrijepila to jedinicama u dnevniku!

Hoće li se nešto slično dogoditi i sadašnjoj generacija koja će u svjedočanstvima imati Srpski ili Hrvatski? Koga briga za to!

Važno je da je nama naša Bosna „cijela iz tri dijela“ što je duže moguće!